Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća
Na visokom odru, u agoniji svijeća
Gotov da ti predam život kao žrtvu

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao

Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke

U dvorani kobnoj, mislima u sivim
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva