Emigrant
Zvonimir Đukić
Emigrant iz njenog srca sam
omamila me je kao tužno drvo san
a rekao bih sve što æutao sam pre
bez lišæa jesen ne ide
Plutam svetom kao konzerva
koja samo se iznutra otvara
moja tuga nema kraj i kako sad da zovem taj
bez nje u meni oseæaj
I tako budan sanjam tvoj zagrljaj lutam svetom
tražim te
budan sanjam tvoj zagrljaj ponekad samo doðe pa
nestane
Emigrant pod svojim krovom sam
opijen smejem se i tako pijan setim se
da ova prièa nema dno i kako sad da zovem to
nadanje do ludila
Budan sanjam.......
lo sono emigrante ho perso l' anima
Ho solo liberta dov`e casa mia c'e mailinconia